Između dva znakovita datuma međunarodnog karaktera: Dan beskućnika (10. 10.) i Dan borbe protiv siromaštva (17. 10) udruga „RCCG Dom nade“ organizirala je Dan otvorenih vrata (14. 10. 2014.g.).
Glavni cilj koji smo si kao udruga (OCD) postavili bio je podizanje svjesti i informiranosti sugrađana o problematici beskućništva i siromaštva u Hrvatskoj. Kao dio Hrvatske mreže za beskućnike, htjeli smo skrenuti pažnju na odnos jedinica lokalnih i područnih samouprava (JLPS) prema problematici beskućništva.
Beskućnici. Ne trebamo biti eksperti iz područja kako bi ustanovili da se broj beskućnika, iz dana u dan, mijenja na gore. Ono što je razumljivo u kontekstu današnjih (ne)prilika, ali i zabrinjavajuće je da se mijenja i njihova struktura: beskućnici odavno nisu nepopravljive skitnice koji su sami izabrali bohemski stil života zamijenivši školu s cestom. Siromašni sugrađani ne nalaze se isključivo u romskim naseljima na rubu gradova.
Recesija, koliko god umjetnom bila, traje predugo. Nezaposlenost drži visok postotak, naročito među mladima. Tvornice i firme ostaju bez posla, a zaposlenici, na stotine u mahu, bez plaće. Ostaju krediti, ovrhe, deložacije i dugovi. Mirovine su male. Umirovljenici se svako jutro pridružuju beskućnicima u „kopanju“ po kantama za smeće. Vojska nezaposlenih neumitno korača prema rubu siromaštva. Čitave obitelji jedva „spajaju kraj s krajem“ trošeći posljednje mrvice svoje ušteđevine.
OCD i beskućnici. Za razliku od broja nezaposlenih i socijalno ugroženih, broj organizacija civilnog društva (OCD) koje se bave s problematikom beskućništva je obeshrabrujuće mali. U najvećem gradu Hrvatske on se može pobrojat na prste jedne ruke. Istodobno, neke od tih organizacija, kao naprimjer naša udruga, premlade su i premale po sebi. To bi značilo da je kapacitet civilnih organizacija koje rade s beskućnicima i socijalno ugroženim skupinama nedovoljno nerazvijen, a da bi stvar bila „bolja“, udruge, poput naše, koje bi trebale razvijati oblike i broj socijalnih usluga su nerazvijene u sebi i za posljedicu ne povlače dovoljno financijskih sredstava putem natječaja – ne striktno zbog nesnalažljivosti u svijetu pisanja projekata, logičkih matrica i slično već zbog proste činjenice da je društveni kapital osnovni preduvjet za privlačenje financijskog kapitala. S druge strane, uslijed općeg stanja neimaštine i financijske krize koju smo spomenuli ne treba zaboraviti da je danas bez financija teško privući ljude (makar i uz njihovu dobru volju) i tako u krug.
JLPS i beskućnici. Isto tako, broj socijalnih usluga, npr. usluge prenoćišta i dnevnog boravka, ne odgovara broju realnih potreba sugrađana koji dolaze s tzv. margine društva. Postoji značajan broj jedinica lokalnih i područnih samouprava tj. hrvatskih gradova i županijskih središta koje, usprkos zakonskim obvezama, ne poduzimaju ništa po pitanju organiziranja pučkih kuhinja, prihvatilišta, boravaka i td. U Zagrebu „završi“ 4/5 svih beskućnika u Hrvatskoj. Najveće prenoćište u državi, ono Crvenog križa u V. Kosnici je premalo kapacitetom.
JLPS, OCD i beskućnici. Koordinacija i suradnja, sektorska i međusektorska, gradska i nacionalna otežana je iz raznoraznih razloga. Želimo vjerovati da su ti razlozi ponajviše objektivne naravi obzirom da nam je, u načelu, ruka suradnje iz pravca Grada Zagreba i Ministarstva pružena.
Umjesto zaključka. Nakon što je dvije godine funkcionirao zahvaljujući privatnim donacijama RCCG-a i poticajnoj mjeri za zapošljavanje HZZ-a, jedini Dnevni boravak za beskućnike pred hladne je dane sveden na „hladni pogon“ i radi jednom tjedno na volonterskoj bazi. Ali u Domu nade nada da će doista biti bolje umire posljednja. Upravo računajući na konkretniju suradnju s lokalnim vlastima, društveno osjetljivim tvrtkama, drugim civilnim organizacijama, ali isto tako i na veliko srce Zagrepčana nadamo se da ćemo sljedeće godine imati bolje vijesti. Hvala na pažnji!